"Lindarski kaban" u INK-u

Predstava "Lindarski kaban", autora Dragutina Lučića Luce najnovija je produkcija Istarskog narodnog kazališta, Gradskog kazališta Pula, a premijerno će igrati u petak  9. ožujka 2012. u 20.00 sati. Riječ je predstavi nastaloj prema pripovijesti "Carevo novo ruho" Hansa Christiana Andersena, a režiju predstave potpisuje Jasminko Balenović. Glavne uloge tumače Rade Radolović, Teodor Tiani i Helena Minić. Scenografiju potpisuje Lara Badurina, kostimografiju Radošević Galić dok su glazbu komponirali Livio Morosin i Tomislav Šestan. Oblikovatelji svjetla su Dario Družeta i Jasminko Balenović, a suradnica za scenski pokret bila je Andrea Gotovina. Reprize predstave bit će na programu INK-a 10. i 12. ožujak u 20 sati.

PISMO - SLIKA
Naravno, Carevo novo ruho moguće je prepjevati na više načina - kao priču o autoritetu, moći, karakteru, vladavini, politici, aristokraciji i demokraciji, o taštini i oholosti, stidljivosti i bestidnosti, bojazni i savjesti, o prevari i "prevari" te gluposti "gluposti", o golotinji i "golotinji", prividu, utopiji, virtualnosti, modi, mondenosti, ispraznosti, površnosti, oportunizmu, ideologiji"¦ Naravno pokušaj teatralizacije jedne još takve proze vođen je, vjerujem, jasnom spoznajom da su prozno i dramsko pismo rastavljeni pukotinom koja se najteže premošćuje, možda i nikako; povijest sličnih pokušaja prepuna je nesporazuma te vrste - čitati o golom caru i gledati sliku golog cara, ne to nije ista stvar: svaki medij ima svoje unutarnje zakone, mjere i utege. Toga su, usput, bili svjesni već i ilustratori Andersenovih pripovijesti, Thomas Wilhelm Pedersen i Lorenz Frà¸lich te su Keisera prikazali, ne "kao od majke rođenog", nego u nečemu poput noćne košulje, spavaćice? Uostalom što danas uopće još znači nagost, nije li kao i sve one skupe krpice s modnih pista golotinja nešto što ulazi i izlazi iz mode, nešto "in" i(li) "passe"; paradoksalno: gola koža više prikriva, nego što otkriva, Adam i Eva nemaju se više čega stidjeti - odjeveni su u svoju kožu koju će skupo prodati. Prije no izađe iz mode. Takve su me spoznaje i prohtjevi odveli u svojevrsno eksperimentiranje s (ne)mogućnostima koje je bilo jednako teško, ako ne i teže, i koje je potrajalo jednako dugo, ako ne i duže od same konačne izvedbe; pronalaženje puta stajalo me više nego sam put"¦

NIŠTA NIJE TAKO REALNO KAO NIŠTA
Nakon što sam ustanovio da je Andersenovo "ruho", iako u zbilji ne postoji, pokretač svih događaja i postupaka, mogao sam mirne duše s Becketom - u posve drugačijem kontekstu - na bandijerici istaknuti parolu: "Ništa nije tako realno kao ništa!". Mogao sam uz Hoolywood, Kremlj, Vatikan i Wall Street, konačno izabrati Lindar za još jednu "tvornicu snova". Mogao sam mirne savjesti izabrati lindarski idiom za jezik kazališnog čina. Mogao sam izabrati i riječ kaban. Jer Lindar navodno uopće ne postoji, lindarski zajik tek je izmišljeni naziv za jedan "nepostojeći jezik", kaban je riječ o kojoj se dvoji dohodi li uopće iz tog "nepostojećeg jezika"?! Je li moguće nakon svega zaključiti da je toliki trud oko jednog kazališnog komada raskrinkan kao trud ni oko čega - oko ničega?! Jednostavno: Mnogo vike ni oko čega"¦

Dragutin LUČIĆ Luce