Svjetski dan audiovizualne baštine

Povodom Svjetskog dana audiovizualne baštine, u Zagrebu je 26. i 27. listopada održana Konferencija o hrvatskoj filmskoj baštini. Na konferenciji su obrađene i predstavljene teme širokog raspona vezanih za zaštitu i očuvanje hrvatske filmske baštine, perspektive njenog razvoja u budućnosti, europske prakse, pri tom dotičući se nasljednih i autorskih prava, međuinstitucijskih suradnji i izazovima očuvanja.
Tim su povodom ravnateljica Javne ustanove Pula Film Festivala, Gordana Restović i voditeljica Kina Valli, Tanja Miličić održale izlaganje o temama aktualnim i važnim za Ustanovu: o bogatoj baštini Pulskog filmskog festivala i o dostupnosti zaštićene baštine u kino-prikazivačkoj mreži. Izlaganjem pod nazivom (Ne)željena baština Pulskog filmskog festivala, Gordana Restović istaknula je višestruka stajališta i izazove koje prikupljanje, očuvanje te napose digitaliziranje tako obimne građe predstavljaju. Izvori pribavljanja baštine zahtijevaju višeinstitucionalnu trajnu i međunarodnu suradnju, a objedinjavanje građe, kao konačni cilj suradnje, povlači i otvara pitanja dugotrajnosti procesa u financijskom i izvedbenom smislu. Za primjer iz prakse predstavila je pokretanje inicijative za utemeljenjem osebujne zbirke festivalske građe čiji su potpisnici sporazuma iz 2016. godine Jugoslavenska kinoteka, Hrvatski državni arhiv – Hrvatska kinoteka, Filmski Centar Srbije i Povijesni i pomorski muzej Istre uz podršku Grada Pule. Ambicija je do danas zabilježila značajne rezultate; svi sudionici su pregledali svoje arhive i popisali građu koju posjeduju: popisano je više od 5.000 predmeta. Naglasila je važnost i značajnost građe na interesno-nacionalnoj razini, a za koje je potrebna dugoročna strategija, u suradnji sa nadležnim i krovnim institucijama, ali prije svega čvrsto financijsko uporište za pokretanje navedenog opsežnog daljnjeg djelovanja.
Tanja Miličić istaknula je važnost audiovizualne baštine u kinoprikazivačkoj domeni. Iznimno mali broj digitaliziranih filmova, te spor tijek digitalizacije audiovizualne građe iz nacionalne povijesti, lišava stručnu javnost i publiku dragocjenog dijela hrvatske povijesti. Takvo zanemarivanje audiovizualnog djela uzrokuje potpuno neznanje krajnjih potencijalnih korisnika, te da, iako je štetu moguće mjeriti u materijalnom smislu, potpuno je nemjerljiva prema već sad izgubljenim potencijalima i umjetničkim mišljenjima na koje bi dostupnost takve građe zasigurno utjecala.
Iako je vrijednost filmske baštine te nužnost da se sačuva i učini dostupnom javnosti jasno prepoznata i artikulirana, a UNESCO je još 2008. godine 27. listopada proglasio Svjetskim danom audiovizualne baštine, ipak su se i u europskom i u svjetskom kontekstu već dogodila znatna kašnjenja u poduzimanju konkretnih mjera kako bi se ona zaštitila.