U Gradskoj galeriji izložba poznatog labinskog umjetnika Zdravka Milića

Izložba poznatog labinskog umjetnika Zdravka Milića u Gradskoj galeriji Pula, predstavlja nove radove tog istaknutog istarskog slikara nastale tijekom zadnjih triju godina njegovog stvaralaštva. Radi se o serijama Japetdrom i Dantedrom u kojima će poznavatelji Milićevog bogatog opusa prepoznati logičan nastavak njegovih ranijih ciklusa kao i tri dominantne ikonografske teme kojima se autor bavi gotovo od početaka svog slikarskog djelovanja; pejzaž, Drom i monolit.

Pejzaž formira gusta tekstura koja stvara iluziju reljefa koji se u ritmu mjesečevih kratera diže i spušta nemirnom površinom koja se na polusferičnom horizontu spaja s tamnim nebom. Pažljiviji gledatelj na toj će točci spajanja zamijetiti obrise planine Učke koja je zamjenila australski Ayers Rock, odnosno zaziva monolit. U novoj seriji Dantedrom Učka se uzdiže nad površinom Zemljinog prirodnog satelita bez obzira da li slikani kadar interpretira Raj, Čistilište ili Pakao velikog pjesnika. U prizorima Pakla, Milić grešnike smješta unutar mjesečevih kratera ispunjenih užarenom lavom žarke crvene boje koje su akcentirajuće točke na nemirnoj mjesečevoj površini slikanoj nijansama kobaltno plave. Ne nekim kompozicijama grešnici se bore s monolitom, koji se nalazi u istom krateru,  zaklinjući ga da ih izbavi muka. Ljubičasti tonovi prevladavaju prizorima iz Čistilišta, gdje u grotlima duše pokojnika spavajući čekaju svoju sudbinu, dok su svijetloplavo – tirkizni tonovi dominantni u prizorima iz Raja, gdje anđeli bezbrižno šeću povremeno vodeći prijateljske razgovore s monolitima koji izviruju iz pojedinih kratera. Na svim slikama ovog ciklusa prisutna je vijugava staza što obilazeći mjesečeve kratere vodi do Učke. Jedan od mogućih razloga što sve počinje i završava s Učkom (monolitom) je neprovjeren podatak da je Dante boravio u Puli koju, kao i njezino groblje, spominje u devetom krugu Pakla. Milić u ovom ciklusu evocira velikog Dantea smještajući radnju Božanstvene komedije na mjesečevu površinu koja više nije intaktna od ljudske potrebe za pohlepom i osvajanjem te šalje sublimiranu poruku Elonu Musku ili Richardu Bransonu da preispitaju svoje svemirske Odiseje, koje bez obzira na deklarativno pozitivne znanstvene, demografske i populističke  razloge, mogu biti i te kako opasne, jer put u pakao popločen je dobrim namjerama.

Japet je prirodni satelit planeta Saturna, a stručnjaci nisu potpuno sigurni kako je nastao, dok neki čak vjeruju kako ga je napravila neka vanzemaljska civilizacija. Zanimljivo je da planet ima elipsoidni oblik koji po sredini ima ogroman greben koji dijeli mjesec na dva jednaka djela, dok se na površini ističe krater u obliku pravilnog  šesterokuta. Taj pravilan krater, kao i ranije spomenuti prsten, koji izgleda kao da je nastao zavarivanjem prilikom spajanja dva jednaka djela ovog satelita, navode na razmišljanja da se radi o umjetnom objektu.

Naravno da je enigma tog Saturnovog mjeseca zaintrigirala Milića, koji  smatra i vjeruje da nismo sami u Svemiru, te je svoj recentni ciklus posvetio upravo tom prirodnom ili umjetnom satelitu. Spomenuti šesterokutni krater središnji je subjekt većine Milićevih kompozicija, a oko te velike rupe titra uznemirujuća vulkanska površina. Na njoj ćemo, kao i u seriji Lunadrom, sresti male figurice poput automobila, zrakoplova, kamiona, lokomotiva, raketa, astronauta ili anđela kako se kreću tim mjesečevim pejzažom čime Milić ponovo aludira na svoje ranije radove kojima, kao i sada, slikarstvom pokušava dekodirati nepoznanice i tajne svemira, odnosno propituje granicu između znanstvenog i fantastičnog. Fascinantne su te Milićeve slike koje posjeduju plastički karakter te izgledaju kao objekti što levitiraju u prostoru između druge i treće dimenzije. Njihova kompaktnost sugerira nedefinirano svemirsko tijelo koje lebdi između stvarnosti i mašte što potencira ikonografska tema na rubu realnog i fantastičnog, rađena u maniri nekog specifičnog postmodernističkog pop arta. Milić je i ovim ciklusima potvrdio da se radi o umjetniku izuzetnog slikarskog senzibiliteta i specifičnog narativnog jezika koji svojim svježim i inventivnim radovima interpretira blisku budućnost upozoravajući na posljedice pohlepe moćnika, ali i otvarajući vrata umjerenom optimizmu,  jer  unatoč svemu, još vjeruje u snagu i vitalnost ljudskog duha.  (Iz teksta, Mladen Lučić)