25/07/2011
Predstavljeni filmovi Josef i Piran - Nagrada Fabijan Šovagović dodjeljena Mariji Kohn
Na posljednjoj konferenciji za novinare u sklopu Nacionalnog programa 58. Pule održanoj 22 .srpnja 2011. godine predstavila se ekipa filma Josef. Redatelj Stanislav Tomić, svoj je debitantski film smjestio u razdoblje Prvog svjetskog rata, na područje Galicije. Ideja je potekla kroz suradnju s producentom Jozom Patljakom, kojemu je ovo deseti film. Naglasili su svoju odluku da naprave film koji bi voljeli raditi, ali još više i gledati.
Glumcu Nevenu Aljinoviću Totuovo je prva uloga u dugometražnom filmu, te joj se stoga nije niti nadao. Ne čude stoga zahvale upućene redatelju na ukazanome povjerenju ali ni tvrdnja kako ga je u početku bilo strah velikog filmskog seta. Suprotno Totu, Dražen Šivaknije imao problema u svezi snimanja, već se pribojavao što ne zna ruski, a njegova uloga to zahtijeva, baš kao i jahanje konja. Glumci Sandra Lončarić Tankosići Igor Hamernaglašavaju odličnu atmosferu na snimanju, zajedništvo i povjerenje. Hrvatskim glumcima, pridružio se i veteran njemačke filmske produkcije Dieter Schaad. Iako nema veliku ulogu, njegova je pojava značajna u filmu - kako scenaristički tako i izvedbeno.
Direktor fotografije Mirko Pivčevićizjavio je kako voli raditi ratne teme, pošto podliježu stilizaciji slike. Bitno mu je u prvih par kadrova ustanoviti vrijeme i ton filma. S time se slaže i montažer filma Tomislav Pavlić, te naglašava veliki trud i rad tijekom montaže. Scenografkinja Branimira Katićzahvalila je producentu što je povjerio ženi, još k tome i debitantici da radi scenografiju za ratni film. Prvi put, glazbu za film skladao je Marko Perkovićkoji je iznimno zadovoljan postignutim. Kada je pogledao film, ustvrdio je kako je ovo vjerojatno jedan od boljih hrvatskih filmova.
Na konferenciji za novinare koje je potom uslijedila predstavljen je film Piran - Pirano, ljubavna drama redatelja Gorana Vojnovićasmještena u talijanski grad Piran.
Goran Vojnović ispričao je kako je ideja za film stara već nekoliko godina, no i kako je njegova motivacija za rad na ovakvom filmu još i starija. Grad Piran opisao je kao grad koji naprosto moli da snimite film o njemu, pa je tako s lakoćom baš tamo smjestio svoju priču o Talijanu koji se vraća u kuću u koji se rodio i tamo zatiče Bosanca. Film opisuje susret dva različita svijeta, koji su opet na neki način povezani i slični. Film bi se isto tako mogao zvati i Pula - Pola, budući da u sebi sadrži određenu univerzalnost koja se može pripisati mnoštvu različitih prostora.
Slovenska glumica Nina Ivanišinispričala je kako je na snimanju vladala prijatna atmosfera, a Gorana je opisala kao nježnog redatelja. Rekla je da je snimanje odrađeno lagano i bez teških situacija i stresa, pa je tako svatko mogao dati najbolje od sebe. Pohvalama redatelju priključio se i glumac Peter Musevski, koji je Gorana opisao kao velikog prijatelja i dobrog čovjeka te najugodnijeg redatelja s kojim je ikad radio.
Producent Franci Zajcnaglasio je kako je ekipa u Piranu imala jako dobar prijem, kako od općinske vlasti pa tako i od hotela i osoblja. Snimanje je trajalo 36 dana, od toga je nešto snimano i u ateljeu u Ljubljani, no najviše u i oko Pirana. Snimatelj Radovan Čokrekao je da su, bez obzira što su se gradovi u kojima se snimalo uvelike promijenili, uspjeli ostvariti doživljaj prostora kao u doba završetka Drugog svjetskog rata.
"Najprije Pula pa Oscar!" rečenica je kojom je Goran Vojnović zaključio konferenciju, objasnivši kako je odrastao na ovom festivalu te je velika čast imati jedinu manjinsku koprodukciju koja će biti prikazana u Areni.
Povodom dodjele nagrade Fabijan Šovagović Društva hrvatskih filmskih redatelja održana je prigodna novinska konferencija, posvećena liku i djelu Marije Kohn, ovogodišnje laureatice, glumačke dive vječnog sjaja.
Za uvertira u dodjelu nagrade Fabijan Šovagović prikazan je kratki filmski kolaž, osvrt na njen cjelokupan opus obilježen brojnim nezaboravnim ulogama, o čemu su svjedočili renomirani hrvatski redatelji. Darovita, marljiva, izražajna, snažna, puna životnog duha, inspirativna tek su djelić njihovih panegirika, a redatelj Bogdan Žižić je bio toliko fasciniran njenom ulogom u filmu Svoga tela gospodar, da ga je "... odvela od mornarskog broda, gdje je dotad službovao, do filmskog seta koji više nikad nije napustio."
Okupljenima se potom obratila i sama Marija Kuhn i u nadahnutom se obraćanju dotaknula uloga i trenutaka koji su ostavili traga u njenom životu - našalila se da ga je na koncu gotovo i pojela. Prebirući po sjećanjima vratila se u djetinjstvo kada je ostala bez roditelja, pa je brigu o njoj preuzela nonakoja ju je mudro savjetovala da tugu valja skriti u kantun, a život pretvoriti u smijeh. Prema njenom se mišljenju recept za dobru glumu krije u tome da nema filozofije. Život nam pruži sve na dlanu, sve je oko nas, i treba tek očima širom otvorenima iz njega ukrasti što ti treba. Tako ju je primjerice šepanju podučila ta ista nona, a mucanju teta Jele s Lopuda koja je satima sjedila na klupi tik do mora i žestoko se branila od ruganja mještana.
Nagradu Fabijan Šovagović Mariji Kuhn sinoć je u Areni dodijelio predsjednik Društva hrvatskih filmskih redatelja Antonio Nuić.
Glumcu Nevenu Aljinoviću Totuovo je prva uloga u dugometražnom filmu, te joj se stoga nije niti nadao. Ne čude stoga zahvale upućene redatelju na ukazanome povjerenju ali ni tvrdnja kako ga je u početku bilo strah velikog filmskog seta. Suprotno Totu, Dražen Šivaknije imao problema u svezi snimanja, već se pribojavao što ne zna ruski, a njegova uloga to zahtijeva, baš kao i jahanje konja. Glumci Sandra Lončarić Tankosići Igor Hamernaglašavaju odličnu atmosferu na snimanju, zajedništvo i povjerenje. Hrvatskim glumcima, pridružio se i veteran njemačke filmske produkcije Dieter Schaad. Iako nema veliku ulogu, njegova je pojava značajna u filmu - kako scenaristički tako i izvedbeno.
Direktor fotografije Mirko Pivčevićizjavio je kako voli raditi ratne teme, pošto podliježu stilizaciji slike. Bitno mu je u prvih par kadrova ustanoviti vrijeme i ton filma. S time se slaže i montažer filma Tomislav Pavlić, te naglašava veliki trud i rad tijekom montaže. Scenografkinja Branimira Katićzahvalila je producentu što je povjerio ženi, još k tome i debitantici da radi scenografiju za ratni film. Prvi put, glazbu za film skladao je Marko Perkovićkoji je iznimno zadovoljan postignutim. Kada je pogledao film, ustvrdio je kako je ovo vjerojatno jedan od boljih hrvatskih filmova.
Na konferenciji za novinare koje je potom uslijedila predstavljen je film Piran - Pirano, ljubavna drama redatelja Gorana Vojnovićasmještena u talijanski grad Piran.
Goran Vojnović ispričao je kako je ideja za film stara već nekoliko godina, no i kako je njegova motivacija za rad na ovakvom filmu još i starija. Grad Piran opisao je kao grad koji naprosto moli da snimite film o njemu, pa je tako s lakoćom baš tamo smjestio svoju priču o Talijanu koji se vraća u kuću u koji se rodio i tamo zatiče Bosanca. Film opisuje susret dva različita svijeta, koji su opet na neki način povezani i slični. Film bi se isto tako mogao zvati i Pula - Pola, budući da u sebi sadrži određenu univerzalnost koja se može pripisati mnoštvu različitih prostora.
Slovenska glumica Nina Ivanišinispričala je kako je na snimanju vladala prijatna atmosfera, a Gorana je opisala kao nježnog redatelja. Rekla je da je snimanje odrađeno lagano i bez teških situacija i stresa, pa je tako svatko mogao dati najbolje od sebe. Pohvalama redatelju priključio se i glumac Peter Musevski, koji je Gorana opisao kao velikog prijatelja i dobrog čovjeka te najugodnijeg redatelja s kojim je ikad radio.
Producent Franci Zajcnaglasio je kako je ekipa u Piranu imala jako dobar prijem, kako od općinske vlasti pa tako i od hotela i osoblja. Snimanje je trajalo 36 dana, od toga je nešto snimano i u ateljeu u Ljubljani, no najviše u i oko Pirana. Snimatelj Radovan Čokrekao je da su, bez obzira što su se gradovi u kojima se snimalo uvelike promijenili, uspjeli ostvariti doživljaj prostora kao u doba završetka Drugog svjetskog rata.
"Najprije Pula pa Oscar!" rečenica je kojom je Goran Vojnović zaključio konferenciju, objasnivši kako je odrastao na ovom festivalu te je velika čast imati jedinu manjinsku koprodukciju koja će biti prikazana u Areni.
Povodom dodjele nagrade Fabijan Šovagović Društva hrvatskih filmskih redatelja održana je prigodna novinska konferencija, posvećena liku i djelu Marije Kohn, ovogodišnje laureatice, glumačke dive vječnog sjaja.
Za uvertira u dodjelu nagrade Fabijan Šovagović prikazan je kratki filmski kolaž, osvrt na njen cjelokupan opus obilježen brojnim nezaboravnim ulogama, o čemu su svjedočili renomirani hrvatski redatelji. Darovita, marljiva, izražajna, snažna, puna životnog duha, inspirativna tek su djelić njihovih panegirika, a redatelj Bogdan Žižić je bio toliko fasciniran njenom ulogom u filmu Svoga tela gospodar, da ga je "... odvela od mornarskog broda, gdje je dotad službovao, do filmskog seta koji više nikad nije napustio."
Okupljenima se potom obratila i sama Marija Kuhn i u nadahnutom se obraćanju dotaknula uloga i trenutaka koji su ostavili traga u njenom životu - našalila se da ga je na koncu gotovo i pojela. Prebirući po sjećanjima vratila se u djetinjstvo kada je ostala bez roditelja, pa je brigu o njoj preuzela nonakoja ju je mudro savjetovala da tugu valja skriti u kantun, a život pretvoriti u smijeh. Prema njenom se mišljenju recept za dobru glumu krije u tome da nema filozofije. Život nam pruži sve na dlanu, sve je oko nas, i treba tek očima širom otvorenima iz njega ukrasti što ti treba. Tako ju je primjerice šepanju podučila ta ista nona, a mucanju teta Jele s Lopuda koja je satima sjedila na klupi tik do mora i žestoko se branila od ruganja mještana.
Nagradu Fabijan Šovagović Mariji Kuhn sinoć je u Areni dodijelio predsjednik Društva hrvatskih filmskih redatelja Antonio Nuić.
Podijeli
