Otvorenje izložbe Elvisa Bertona Ruke

ELVIS BERTON

RUKE

Gradska galerija Pula / Galleria civica di Pola

Pula / Pola, 4. 4. – 29. 4. 2025.

Otvorenje: petak, 4.4.2025. u 20 sati

Ove godine navršava se četvrt stoljeća javnog umjetničkog djelovanja Elvisa Bertona, autora  jedinstvenog stvaralačkog puta koji po mnogo čemu izlazi iz uobičajenih standarda likovne produkcije suvremene umjetnosti. Prvenstveni razlog tome je što je Elvis autodidakt, a taj nedostatak akademskog obrazovanja, što uostalom danas i nije važno, mogućim je razlogom specifičnosti i raznolikosti opusa ovog autora.

Već u početku njegovog stvaralačkog puta bilo je razvidno da ga ne zanima korektnost i zanatski perfekcionizam nego da na platna (s izvjesnom autoironijom proizašlom iz svijesti o nedostatku odgovarajuće naobrazbe) neposredno i jednostavno prenosi svoje osjećaje oslobođene suvišne artificijelnosti, odnosno da ne radi po uzusima struke. Na rubu perspektivnih zakona, proporcionalnih odnosa i  morfoloških zadanosti Berton stvara svoj svijet neposrednim, vrlo često i simboličnim govorom, levitirajući između realnosti i snoviđenja te stvarnost zaodijeva osebujnim jezikom koji ilustrira stanje njegova duha. Berton je u svom dosadašnjem opusu godinama našao svoj prepoznatljiv izraz kojeg će postupno i sustavno razvijati na bitno drugačiji način od uvriježenih tokova suvremene umjetničke prakse kojoj je pridodao svoj osebujni obol marginalne provenijencije blizak Art Brutu i Dubuffetovskom grafizmu. Fascinacija pejzažem i biljkama ikonografski je obilježila veći dio stvaralaštva ovog autora, a autora sagledavamo i kao angažiranog umjetnika jer ekološke teme postaju primarnim umjetnikovim narativom. Berton se izražavao u različitim medijima, a osim kolažem, crtežom, slikarstvom, skulpturom, objektima i instalacijama  koristio se i digitalnim te zvukovnim zapisima čime je predmetnom i tjelesnom pridodao i nematerijalno, odnosno svoje je stvaralaštvo okušao i u virtualnom svijetu čime je potvrdio da se u potpunosti snalazi u jeziku nove vizualnosti. Dotakao je nadrealizam, informel, i geometrijsku umjetnost, a sve je zaodjenuo svojevrsnom sintezom minimalističkog intimizma, dječje izražajnosti i primitivneili naivnepercepcije stvarnosti, što ga potvrđuje kao umjetnika sklonom izrazu Art Bruta.

Na tragu tih prepoznatljivih stilskih odrednica, ali rađen drugačijom artikulacijom kompozicije, kolorita i geste, nastaje Bertonov recentan ciklus nazvan Ruke, kojeg stvara unazad pet godina. Možda više nego ikad ranije autor se sada metaforički bavi čovjekom, odnosno njegovu intimu, strasti, osjećaje i duhovna kolebanja prikazuje maštovitom igrom ruku. Odgovor zašto je autor izabrao upravo ruke kako bi pomoću njih izrazio svoj pogled na međuljudske odnose, socijalne amplitude, psihička stanja društva kao i osobne emocije možemo potražiti u eseju francuskog povjesničara umjetnosti Henria FocillonaPohvala ruci iz 1934. godine:…Veliki su umjetnici poklanjali izuzetnu pažnju studiji ruku. Kao ljudi što više od drugih smrtnika žive rukama, oni su osjetili njihovu silnu moć. Umjetnost je proizvod ruku. One su instrument stvaranja, ali prije svega i organ spoznaje. Ruka dodiruje svijet, ona ga osjeća, podčinjava, preobražava. Ona se ne zadovoljava postojećim već želi stvoriti ono čega nema…

Stoga je logično da Berton svoju sadašnju priču pripovijeda upravo pomoću ruku kao nijemih tumača različitih ljudskih, ali i autorovih fizičkih, psihičkih i emotivnih stanja. Svojim klupčanjem, preklapanjem, gomilanjem i ispresijecanjem Bertonove ruke ekspresivno tumače odnose žene i muškarca, pričaju o spajanjima i rastancima ili govore o sputanosti i slobodi. Slike su svjesno rađene horror vacuimanirom koja potencira  nemir i kolebanja ljudske psihe, a potenciraju je razlomljene i koloristički impulzivne pozadine koje se mogu iščitati i kao meta projekcije priče koju nam ruke kazuju. Te pozadine, rađene kao određeni patchworkgeometrijskih, apstraktnih i figurativnih prikaza, često se pretapaju s prvim planom kompozicija, stiliziranim rukama koje su najčešće crne boje a svojim plesom prizivaju vegetabilne motive i Matissovsku arabesku. Time je autor, iako se sada ikonografski odredio za metaforičnost, oniričnost i fantazmagoričnost, ostao vjeran prirodi kao svojoj prvoj, omiljenoj i prepoznatljivoj temi. Elvis Berton je i ovim ciklusom zadržao samosvojnost i nepredvidivost svog autorskog izraza te potvrdio svoj nemirni istraživački duh koji ga je na krilima marginalnog likovnog izraza ustalio kao specifičnog eksperimentatora u kontekstu recentnih istarskih umjetničkih praksi.